Bosna nije zemlja koja se mjeri samo granicama, niti je njena historija puka hronologija događaja. Bosna je ideja, srce koje kuca između istoka i zapada, priča o narodu koji je opstao tamo gdje su mnogi posustali. Nije to samo geografski prostor, već stoljetna veza između zemlje i ljudi koji je vole, brane i nikada ne zaboravljaju.
Prije nego što je zapisano njeno ime, Bosna je već postojala. Bila je zemlja Ilira, planinskih ratnika i graditelja, čija snaga i otpornost još uvijek odzvanjaju u našoj krvi. Njeni Bošnjani – ljudi stare Bosne – nisu samo živjeli na ovoj zemlji, već su je gradili i čuvali. Crkva bosanska, sa svojom jednostavnošću i otporom prema vanjskim uticajima, bila je duhovni temelj koji je oblikovao narod. To nije bila religija moći i sjaja, već vjerovanje koje je spajalo narod s njegovom prirodom, pravdom i Bogom.
Kada je Kulin ban napisao svoju Povelju, nije to bila samo isprava. Bila je to poruka. Poruka svijetu da Bosna nije prostor koji se može uzeti, već država koja misli, diše i odlučuje sama za sebe. Kulinova Bosna bila je sigurna, stabilna i pravedna. Bio je to trenutak u kojem su Bošnjani pokazali da nisu slučajnost, već narod sa jasnim identitetom, koji zna šta hoće i kamo ide.
Ali Bosna nikada nije imala luksuz mira. Njen položaj između velikih sila bio je i dar i prokletstvo. Velike vojske su prolazile njenim dolinama, ali Bosna nikada nije kleknula. Rimljani su gradili puteve kroz njene planine, Bizant je gledao na nju kao na most prema zapadu, Osmanlije su u njoj vidjele dragulj svoga carstva, a Austro-Ugarska prostor za svoje ambicije. Međutim, Bosna je ostala Bosna – nikada potpuno nečija, uvijek svoja.
Njeni stećci pričaju priču o narodu koji nije samo živio, već i sanjao. Uklesani simboli govore o ljubavi prema životu, prema pravdi i prema zemlji koja ih je hranila. To nisu samo kameni spomenici – to su svjedočanstva da su naši preci vjerovali da Bosna nije samo zemlja, već dom, ideja vrijedna čuvanja.
Danas, kada obilježavamo Dan državnosti, ne obilježavamo samo odluke ZAVNOBiH-a iz 1943. godine, već slavimo Bosnu kao pojam. Bosnu koja se nije dala podijeliti ni u krvi ni u miru. Bosnu koja je ostala mjesto gdje se susreću svjetovi, ali gdje vlada njen duh, njen jezik, njena kultura.
Bosna nije od jučer, niti je privremena. Ona traje jer su je voljeli oni prije nas i jer je mi volimo danas. Neka nas Dan državnosti podsjeti na ono što Bosna zaista jeste: ideja prkosa, ljubavi i nade. Mi smo njen narod, i naš zadatak je jasan – da je čuvamo, gradimo i ostavimo onima koji dolaze iza nas.
Sretan Dan državnosti, Bosno i Hercegovino.
