Prije tri dana Kusti je bio rođendan, barem prema zvaničnim, službenim izvorima, ili onome što je od njih ostalo. Kako nikada nismo saznali, je li Josip zamijenjen 1937. ili 1943. ili neke druge godine, ali smo znali, da je neko drugi u uniformi Maršala, tako nikada nećemo saznati niti ko je i kada tačno zamijenio Emira. No razlika je ogromna u tim zamjenama.
Ko god je ušao u Brozove čizme, taj je stvarao svoju historiju, kovao svojim čekićem, klesao krvavim rukama držeći majzl revolucije, bio neimar svoga djela pod tuđim imenom. Ko god je bio, gradio je svoj svijet svojim rukama, pa ipak se držao ideologije i svih identiteta, koje je naslijedio oblačeći košulju mrtvog čovjeka, čiji je lik igrao na pozornici povijesnih previranja. Pristao je da ostane anoniman i da se njegovo ogromno umijeće preživljavanja, vođenja, vizionarstva, strateškog promišljanja i sva djela proizišla iz njih pripišu nekome drugome, čiji identitet je ukrao, da bi te uloge odigrao.
Kod zamijene Kusturice stvar je pak krajnje suprotna. Brutalno pokvarena, izopačena, totalna prevara i apsolutna krađa, bez ikakvog učešća u djelu, koje je ukradenom identitetu davalo veličanstvenost, u potpunosti nastalu, prije te otmice Emirova postojanja.
Ukradeni identitet je mijenjan, brisane su njegove, najprije konture, a onda i sami temelji, stvarajući novi identitet, koji je spinovanjima, nezaustavljivom marketinškom mašinerijom jednog diktatorskog sistema, naslijedio djelo, što je stvoreno iz drugog identiteta, koje je rađao drugi čovjek, druga kultura postojanja i sjećanja, drugi svijet vrijednosti i na koncu, drugi društveni kontekst i politička podrška, između ostalog sadržana u spremnosti sistema, da zbog očevih političkih pozadina, stipendira sinovljeve studije u Pragu.
Ono po čemu pamtimo Tita, je organizacija partizanskog otpora, ofanzive i kontraofanzive WWII, podizanje Jugoslavije, izgradnja moderne države u kojoj su nepismeni Srbijanci, Crnogorci, Makedonci i Bosanci, opismenjeni, umjesto kaldrma i blatnjavih puteva izgrađeni putevi, mostovi, tuneli, svako mjesto dobilo školu, medicinsku ustanovu i infrastrukturu. Pamtimo Tita po politici nesvrstanih, po ogromnom državničkom ugledu u svijetu. Dakle sve što je bitno i što ima težinu u životu Josipa Broza, stvorio je Tito, čovjek koji mu je kao ukrao lik i dentitet, pa ipak pri to krađi taj identitet nije mijenjao, već ga je njegovao i gradio mitove na njemu, baš “kao da je njegov”.
Ono što nam je na umu, kada pomislimo na Kusturicu Emira, djela koja su ga učinila poznatim, velikim, slavnim, su: “Otac na službenom putu” i “Sjećaš li se Dolly Bell?”, koji su rađeni prema scenariju Abdulaha Sidrana, čija djela, to ni u najvećem ludilu, niti psihijatar sa Pala, ne bi osporio, jesu isključivo bosanska, prožeta tradicijom življenja, postojanja i preispitivanja bosanskih muslimana, susretanja njihovog duhovnog sa socijalrealistički definiranim sekularnim svijetom. Na kraju krajeva, njegova prva nagrada, koju je dobio kao student u Pragu nastala je na djelu Alije Isakovića, koji teško da neko omože reći, kako nije bio prožet islamskim duhom i tradicijom bosanskih muslimana. Druga nagrada koju je Emir dobio režija je pram noveli Ive Andrića, čiji kompletan identitet ne da je nastao na bosanskohercegovačkim previranjima, kulturi i tradiciji, već bez njih ne bi niti postojao, kao niti Mešin u kojega se novi Kusturica također decenijama kune.
Posljednji Kusturicin važan i ozbiljan film je “Dom za vješanje” nastao davne 1988., dakle za vrijeme postojanja pravog Kusturice Emira. Što se više udaljavao od identiteta pravog Kusturice Emira i poturao identitet Nemanje, to su djela bila lošija, bezličnija, jer iskrenost je ono što umjetnost čini univerzalnom, bliskom, prepoznatljivom svakom, bez obzira na granice i razlike. Ta iskrenost je nestala, kada je Nemanja preuzeo mjesto Emira, brišući sistematski njegov stvarni identitet, pozadinu njegova djela, ambijent u kojem je rastao, oblikovao se, pod čijim je rezonima, vrijednostima, humorom, sujevjerjem, mitologijama, praznovjerjima, podvalama i prevarama, poput lika od lego kockica sazdan u velikog režisera. Nije njega oblikovao duh srpske palanke, kao što nije niti Andrića i Selimovića, nije Kočića niti Čopića.
Ima srpska palanka sa svojim duhovima i halovima svoju djecu, svoje velikane. Nju da se pita, ona zasigurno nikada ne bi prihvatila one koje je izvajala bosanska kasaba.
Šta su o sebi kao ljudima rekli Andrić, Selimović ili bilo ko drugi, relevantan je okvir samo u kafanskim raspravama i kvazi akademizmima. Stvaralac je određen pečatom sredine, koja se utisnula u njegovom iskustvu, ličnosti, djelu, a njihovi su kao i Emirovi i Sidranovi, muhuri “tamnog vilajeta” i bez njega bi svi oni bili “nule”.
To što se decenijama brkaju kruške i jabuke, pa se o djelima i porijeklu njihove vrijednosti rasparavlja iz vjerskih kuloara i sa poluknjiževnih mindera, vjerujem da je dio nevidljivog projekta SANU, koji je sebi za zadaću uzeo da unutar ogromnog bosanskog kulturnog tkiva posije autoimunu bolest, shizoidnu konstrukciju autopercepcije, koja bi trebala na poslijetku dovesti do samouništenja, totalne autofagije, samonegiranjem do nivoa brisanja, sloj po sloj sastrugana u besmislenoj igri “propitivanja čistote”.
Nemanja Kusturica, je dakle nepostojeći čovjek, lik, koji je ukrao tuđi život i djelo, a onda mu izbrisao identitet, negirajući u konačnici ne samo taj identitet već i samo djelo, unižavajući i prljajući neimara, satirući mu sve ono što čovjeka čini čovjekom, a umjetnika umjetnikom, stvarajući vakuum apsurda i obesmišljavajući autora pred sudom “protoka vremena”.
Nemanja je najveću štetu učinio Kusturici, a nikakvu Bosni ili muslimanima u njoj, ili identitetu, tradiciji i kulturi mahale i kasabe iz kojih je djelo poniklo i za koje će uvijek ostati vezano, asocirajući na to odakle i kako nastaju priče, što se razmotavaju na životnom ili filmskom platnu, svejedno je.
Nekim ljudima je djelo važnije od njih, a nekima ništa nije važno do golog interesa. Kada su djela velika, pamtimo, nekada sa biografijom iza djela, nekada ne, nekada sa pričom o životu autora, koje nadrasta veličinu i ljepotu djela svojom iznimnošću, strašću, žrtvom, a nekada sa tugom i žalovanjem, jer je takvo veliko umijeće i djelo dato tako malim ljudima.
Neka ne ostane otvorenom mogućnost tumačenja ovog pisanja, kao osude zbog neke “izdaje” ili slično. Ovi redovi imaju za poruku, da je tužna priča svakog čovjeka, koji je umanjio svoje djelo, svodeći ga na puki i banalni prostor plemenskih teritorija,, što granicama, bodljikavom žicom, puškom i rovom, čak i umjetnost zatvaraju u imaginarne granice bijednog kolektivnog identiteta, namjesto težnje ka univerzalijama i kosmičkom beskraju.
Da je Emir ostao Emir, koji svijetu poručuje, kako smo svi djeca čovječanstva, kako je plamen Prometeja u svima nama, onaj što tinja strašću, ka otkrivanju novog svijeta, pomjeranju granica mogućnosti i postojanja, bio bi dostojan dara, koji mu je poklonjen. Ovako, nisko je to sve, da niže biti ne može i tužno do zla boga, da teško može biti tužnije.
