Islamizam ima za cilj ekspanziju Islama i to njegove radikalne forme, koja isključivo počiva na šerijatu i tradiciji. Kako se u takav projekat uklapa terorizam?
Na prvu se čini krajnje logičnom ideja da su islamizam i terorizam međusobno usko povezani. No ta logika je krajnje pogrešna i suprotstavljena istini. Činjenica je, kako se populacija muslimana prostom genetskom reprodukcijom rapidno povečava i biva sve mlađom, dok se populacija hrišćanskog svijeta smanjuje i ozbiljno stari. Slijedeći statističku logiku dominacija populacije sljedbenika muhamedanske religije više je nego izvjesna u narednim decenijama ukoliko ne dođe do ozbiljne promjene trendova ili nekog vida intervencije ili medijacije.
Činjenica je i kako je samo učešće Islama i njegove prakse i filozofije življenja egzistencijalno prisutnije u svakoj fazi i svakom aspektu svakodnevnog življenja njegovih sljedbenika, nego što je religijski obrazac prisutan na strani hrišćanske populacije. To se često objašnjava time da je Islam u svome nastanku oblikovan kao jednostavna, ka životu usmjerena, forma bogoštovanja bez suvišnih elemenata misticizma, tajnovitosti ili potrebe za učešćem odabranih interpretatora i crkvenih institucija. Ova jednostavnost se pokušava sistemski i planski zagaditi i uništiti već stoljeće unazad uvođenjem bajkovitih prikaza i priča, po uzoru na hrišćanske bajkovite prikaze, te jačanjem utjecaja i značaja vjerskih službi unutar odnošenja sa religijskim “istinama” i intimnoj komunikaciji sa Bogom, također po uzoru na hrišćansku crkvu, iakoje takav pristup u potpunosti neprimjeren i neprimjenjiv u odnosu na izvornu praksu.
Islam se dakle već više od stoljeća pokušava oslabiti i umanjiti njegova sprega sa svakodnevnim življenjem kroz jačanje utjecaja i značaja vjerskih službenika i crkvenih institucija, kroz mistifikaciju, značajnu produkciju mitova i bajkovitih pripovjesti o Poslaniku, stvaranja angeologije po uzoru na hrišćansku, potenciranja svetosti i izuzetnosti odabranih nositelja mističnih znanja ili jednostavno “izvornih učenja”, što je najočitije kroz more šejhova, njihovih škola i pravca, kroz sumnjiva tumačenja i stvaranje dvojbe i nesigurnosti kod vjernika o tome šta je ispravna religijska praksa ili prostor dozvoljenog i zabranjenog, kroz gubljenje ili slabljenje veze sa primarnim i jedinim sigurnim apsolutnim i neprikosnovenim izvorom Islama, odnosno Kuranom.
Ovi negativni trendovi posebno su očiti kroz potenciranje i konstruiranje mitologija o Sudnjem Danu, dolasku Dedžala, konačnom obračunu i njima sličnim budalaštinama, koje kao teme o kojima vjernik raspravlja, u Islamu nisu dozvoljene, krajnje su pokuđene i zabranjene. Svaka bajka o tome kako će izgledati kraj svijeta, kada će se desiti, gdje će ko biti i šta će se sa njim događati, kako je u dženetu ili džehenemu, ili kaburu ili slične teme pokudne su i štetne za praktični i na stvarnom životu utemeljeni odnos prema Bogu, koji Islam preferira, a koji se prije svega sadrži u stvaranju što boljeg i ljepšeg svijeta i što sretnijeg i pravednijeg društva i što sretnije obitelji i što zadovoljnijeg pojedinca, jer se Božija milost u Islamu zaslužuje prije svega odnosom prema drugima i svijetu a ritualno štovanje Boga je nešto što predstavlja neupitnu obavezu i samo početak bivanja vjernikom.
Ovi negativni trendovi djeluju odveć poput nekih planiranih i smišljeno planskih ubačenih medijatorskih i interventnih varijabli u statističkom proračunu, koji bi trebalo da poremeti predviđeni ishod brojčane dominacije islamske populacije.
Činjenica, kako je u historiji zabilježeno, da je kolonijalističkom intervencijom islamski svijet podijeljen na male i neprosperitetne države, te da je nakon te podjele krenuo ubrzano tonuti u dekadenciju, a onda uskoro u polupismenost i nepismenost, te zatucanost i praznovjerje, da bi se od znanstvenih centara napretka izrodili centri radikalnih vjerskih učenja iz prethodnog pasusa.
Čini se, kako je sve prethodno navedeno rezultat tog istog kolonijalističkog projekta. Zašto onda ne posumnjati, kako su i terorističke organizacije i napadi u ime Islama, kojima sve češće svjedočimo, također dio tog projekta, a cilj bi im bilo održavanje budnosti i svjesnosti o prijetnji širenja Islama na prije svega europskom tlu, jer je činjenica, kako bi muslimani za koju deceniju, ukoliko bi se “dobro” uklopili, vrijedno radili, obrazovali i primirili, iz statusa nepoželjnih migranata postali većina za primjer.
To tiho i nevidljivo preuzimanje primata nad “zapadnom” civilizacijom moguće je međutim samo ukoliko je taj Islam samozatajan, intiman, pristojan, neagresivan, pitom, častan, temeljen na obrazu i časti i predan istini, odnosno onakav kakav prirodno u svojoj prvobitnoj praksi jeste.
Terorizam radi protiv takvog Islama i samim tim njegovog budućeg nametanja u europskom kontekstu življenja, te je razumno razmatrati mogućnost da je on u redovima islamista instaliran od strane tajnih službi zapadnih sila, koje prepoznaju “civilizacijsku” prijetnju i pokušavaju je prevenirati, potičući akte, koji će stvoriti sve snažniji otpor i mržnju prema muslimanima i time zaustaviti njihov prodor, a eventualno i stvoriti kritičnu masu spremnu da ih zaustavi silom. Iz istih razloga su pokretani i sukobi, kvazi revolucije, protesti, pobune i ratovi diljem onih islamskih zemalja, koje su mogle dati doprinos pozitivnoj slici islamskog svijeta, poput Iraka, Libije, Sirije i slično.
Ti teroristi ne rade svjesno u interesu tajnih službi “zapada”, već su duboko ubijeđeni u ispravnost svojih postupaka, često vjerujući u svetost svoje misije, djelovanje na božjem putu ili čak ulogu odabranika. Zato ih se često regrutuje iz redova psihički bolesnih osoba, ili onih sa dubokom krizom identiteta, ili izgubljenim u porocima i zalutalim i zabludjelim do krajnjih granica, odbačenim od zajednice i obitelji, odnosno iz reda nesretnih, neprihvaćenih i neprilagođenih u bilo kom smislu riječi. To su osobe sklone ekstremima u bilo kom smjeru, te su manipulativni, skloni patološkom vezivanju za ljude, ciljeve, ideje, te ih samo treba potaknuti u željenom pravcu.
Oni koji žele dominaciju Islama i doista žele biti na svetom ratnom putu, trebali bi se boriti za što pozitivniju sliku Islama i muslimana u trenutku kada brojevi idu u njihovu koristi a vrijeme radi za njih. Oni bi na tom džihadu poticali razvoj nauke, umjetnosti, kulture i obrazovanja, prosperitet, kao onaj u doba Abesida. Da su te samoprozvane vođe doista istinski vjernici, bilo bi im važnije da Islam napreduje nego da budu velike vođe i na silu učesnici u nekim zamišljenim i isfantaziranim presudnim događajima i “svetim bitkama”. Nekada je najviše što trebamo učiniti to da ne učinimo ništa, a najveća hrabrost je jednostavno prihvatiti i živjeti život, pokušavajući iz njega izvući maksimum. Da su to muslimani bili bi svjesni toga da je Poslanik u kojeg se zaklinju rekao kako je: najveća bitka ona koju vodimo sa samim sobom, a najjači čovjek onaj koji je u stanju pobijediti samoga sebe.
