U “kraju” se često poteže pitanje kopanja litija, sa aspekta ekologije, zdravstvene kataklizme, dužničkog ropstva, neo-neokolonijalizma, izdaje državnih interesa, nekakvih bjelosvjetskih zavjera i podvala. Glavna frka se dešavala i još uvijek se žestoko zbiva u susjednoj R Srbiji, gdje bi litij trebao biti eksploatiran sa gotovo 30 lokacija na širem području Loznice, od strane moćne britansko-australske metalsko rudarske multinacionalne kompanije Rio Tinto. Građani se kontinuirano bune, izlaze na ulice, protestiraju, pokušavaju blokirati procese i zaustaviti realizaciju projekta kopanja rude.
Sa društvenih mreža, improviziranih uličnih govornica, okruglih stolova u medijima i ispod vrištećih naslova kontra rudarenja litija, dočekuju nas manje ili više pismena argumentiranja o negativnim zdravstvenim učincima, sigurnim ekološkim prijetnjama, opasnostima i nesigurnostima, zapitanostima i opštoj zabrinutosti zbog takvog jednog projekta, koj bi “svi rado da vide u Srbiji ali ne bi da kopaju kod sebe kući”.
Takva ili slična atmosfera prelila se i u BiH, sa konstatacijom o bogatim nalazištima te rude u obroncima planine Majevice, gdje bi litij eksploatirala švicarska kompanija “ArCore AG”.
Uskoro je krenula ista ili slična retorika, kao i u Srbiji, o ekološkoj prijetnju, ugrožavanju prirode i zdravlja, trovanju stanovništva, podizanju vjerojatnoće obolijevanja od kancerogenih bolesti i tome slično. Opet su na djelu bile svjetska zavjera i domaći izdajnici.
E, sad. Ja ne znam gotovo ništa o litiju izuzev nekih ovlaš informacija dostupnih na internetu. Prema tim izvorima litij može biti toksičan za čovjeka i životinje u različitim dozama sa različitim nivoom i trajanjem simptoma, oštećenja različitih organa, pojave mentalnih bolesti, pa sve do potencijalne smrti. Ono što je posebno zabrinjavajuće je znanstveni fakt, koji kaže da je litij iznimno toksičan za biljke te da usporava i zaustavlja njihov rast, a značajna je i informacija o akumuliranju litija u prehrambenim biljkama što zatvara lanac cirkuliranja viška litija prema ljudima. Ovo sve dakle u slučaju da dođe do zasićenja tla ili voda litijem, a što se lako može desiti ukoliko se rudarenje ne vrši prema ekološkim standardima.
Doduše i bakar je otrovan ukoliko ga unesemo u organizam u većoj količini, a toksičan je i za biljke ukoliko zagadi tlo, ali i veće količine aluminija u tlu su toksične za biljke, a što je slučaj i sa cinkom, koji iako nije toksičan za čovjeka, unesen u većim količinama postaje otrovan, kao i magnezij, koji u većim količinama postaje otrovan za čovjeka i biljke.
No dobro, s obzirom da nisam ekspert, ne bi bilo primjereno, da izvodim bilo kakav zaključak na osnovu ovih površnih toksikoloških informacija. Vjerujem, kako bi bilo primjereno, sud o takvim stvarima ostaviti stručnjacima, esnafu zaduženom za brigu o zdravlju čovjeka kao i onih koji brinu o zdravlju okoline. Činjenica je da se niko normalan ne bi bunio protiv iskopavanja aluminija, magnezija, cinka, bakra i sličnih ruda. Valjda ne bi. Mada je danas nesigurno bilo šta zasigurno tvrditi.
Jesu li nam građani Srbije dovoljan i dobar poticaj da se i mi u BiH dignemo protiv kopanja litija?
S obzirom, da se radi o nebeskom narodu, protiv kojeg se urotio čitav svijet, a koji je odabran za velika djela i još veće žrtve još na početku stvaranja, te koji je u pozadini svih velikih historijskih događaja a što se temeljito skriva stoljećima od strane osovine zla, ne znam koliko je mudro argumentacije, o tome, da je rudarenje litija urota protiv srpskog naroda, uzeti kao zdravorazumske i opravdane.
Činjenica je i kako se pitanje litija i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini maksimalno politizira, pri čemu je opozicija uvijek kontra pozicije, u procesu optužbi za veleizdaju, podrivanje države, mafijašenje, pogodovanje i lično interesno motivirano odlučivanje.
Zapitamo li se koliko je ekoloških katastrofa do sada pogodilo Bosnu i Hercegovinu bez da se zaposlio i jedan njen građanin, bez da je u budžet ušla i marka, mislim kako bi bilo mudro promisliti dobro i konsultirati eksperte po pitanju projekta, koji moguće, potencijalno ugrožava čovjeka i prirodu, a sigurno zapošljava vjerovatno što direktno, što indirektno i do 20.000 ljudi.
Možemo doduše i prestati bilo šta raditi, kako ne bi prouzročili kakvu štetu. Čini mi se da smo se na nerad ponajviše navikli u posljednje tri decenije.
