Nešićevo hapšenje uzburkalo je javnost, a posebno društvene mreže, podižući sa dna, iznova, sav mulj nacionalne ostrašćenosti, isključivosti, jednostranosti, autistične percepcije svakog od pojedinačnih etno-kolektiviteta na ovim prostorima. Bošnjaci likuju slaveći “nadmoć” države nad entitetima i dostižnost pravde, dok srpska strana polemizira i potencira pitanje nacionalnih interesa i planske ugroze bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske.
Pratimo li rasprave po društvenim mrežama, jasno se uočava trend kod populacije srpskog virtualnog življa, kako nam prijeti realna opasnost od toga, da Nešić iz jasno definirane uloge uhapšenog, pod osnovanom sumnjom za počinjena teška krivična djela, preleti u status nacionalne žrtve, mučenika i u konačnici mitološkog junaka, nemal tipa Marka Kraljevića. S obzirom na stvarnu historijsku ulogu, lik i djelo spomenutog Marka, da se zaključiti, kako su Srbi skloni tome, da od izdajnika izmitologiziraju i epski ovjekovječe junaka.
No, jesu li usamljeni u tome? Naime, prateći medijske natpise, polemike, rasprave na društvenim mrežama, izjave političara, prije svega lidera nacionalnih stranaka, dakle stranaka desne orijentacije, evidentnim je, kako je nemilosrdna borba za izgradnju mita o Fadilu Novaliću, kao žrtvi, nacionalnom junaku, bošnjačkom Prometeju, što je na svojim plećima ponio sav teret ka Bošnjacima i muslimanima usmjerene mržnje. Bošnjački je to ispada, prema tim glasnim nacionalnim jednoumnim parolama, Golijat prosperiteta, pravde, poštenja, iskrenosti, požrtvovanosti i predanosti višem cilju, kolektivnom interesu i što je najvažnije “putu” jasno obilježenim “Muhamedovom zastavom”. Za njega, njegovu nevinost, kao već osuđenog lica, čak je svojim autoritetom istupio i Reis Kavazović. Velika je to stvar, kad za nečije poštenje zagovara prvi vjerski poglavar neke zajednice, pa makar ona bila i svedena na politički realitet vladavine jedne stranke, namjesto umeta.
Slični prateći sadržaji u prostoru javnog mijenja prisutni su i pri pokušajima procesuiranja hrvatskih dužnosnika optuženih za vrhunski kriminal, z akoji uglavnom na poslijetku nisu odgovarali.
Tako svaki lopov biva dovoljno lopov samo ukoliko nije naš, već anamo njihov. Svaka konstatacija o bilo čemu negativnom ima smisla samo i utemeljenja, ako se odnosi na druge, ali ne i nas i naše.
Na posljetku se vratimo kolektivnom autizmu, u kojem ne postoji nikakva stvarna interakcija sa spoljnim svijetom i društvenim realitetom. Sve što se da konstatovati svodi se na izolirani svijet doživljavanja u kojem je komunikacija usmjerena na vlastite želje, potrebe, strahove, očekivanja i njima iskrivljene percepcije toh samoizoliranog kolektiviteta. Takvo stanje kolektivne svijesti obilježeno je nedostatkom empatije, nemogućnošću samokritike, manjkavom i selektivnom autopercepcijom, izraženim nepovjerenjem prema drugome, često obilježenim nerealnim predimenzionirnim strahovima, nesigurnošću i ranjivošću, koji se kompenziraju agresivnim stavom i ishitrenim reagiranjem.
Posmatrajući tako par decenija unazad, više nego očitim je da su, prije svega Bošnjaci, a u značajnoj mjeri i Hrvati, postali gotovo identični Srbima u njihovom stvaranju mitova, historijskom revizionizmu, preuzimanju uloge povijesne žrtve, samoizolaciji, suprotstavljanju ostatku svijeta, pripovijedanju o svetim ulogama kao odabranog naroda, kolektivnoj paranoji, agresivnom odnošenju prema svjetskim silama poput USA, bipolarnom ponašanju i ambivalentnim emocijama. Kod Hrvata je čini se taj trend značajno usporen njihovim učešćem u životu EU, što nam samo govori u prilog promišljanju, kako je psihotični kontekst naroda, koji se dodiruju poput obiteljskog utjecaja psihoze jednog člana na sve ostale, pri čemu ta psihoza može zahvatiti sve prisutne članove zajednice.
Stoga percepciju naših lopova, kao junaka, žrtvi, pravednika, mitskih mučenika i svetaca, treba posmatrati upravo u kontekstu psihoze kolektiviteta, sa razumijevanjem činjenice, da je sa produbljivanjem patologije sve manja mogućnost percepcije vlastite bolesti. Tako se autizam pojačava skupa sa razvojem sumanutih ideja, vodeći ka sve većoj dislociranosti u odnosu na stvarnost i za nju uobičajeno povezanu normalnost. Život se sve više počinje odvijati na ravni izmaštanog i sve ozbiljnije udaljavati od realnosti. Pripovijedanja o mitološkoj važnosti kolektiviteta kojemu pripadamo, o njegovoj posebnosti i ulogama u skladu sa njom, umanjuju osjećaj bezvrijednosti i promašenosti pojedinca dajući mu utjehu na toj virtualnoj ravni pripadanja većoj i široj slici.
Stoga ne čudi, da život pored nas prolazi tri decenije, ruiniran, prazan, u procesu čekanja, bez bilo kakve naše reakcije, bez intencije, da nešto učinimo za sebe, da barem pobjegnemo iz tog bezdana ili na tren isplivamo ka površini močvare u koju smo potonuli. Mnogi pripadnici mlađe generacije nisu zarobljeni u toj psihotičnoj krletci prekrivenoj “modrim satenom”, pa svjesni besperspektivnosti bježe glavom bez obzira.
Mi ostali ili ne vidimo ili smo zaboravili ili nemamo više snage niti volje, da mašemo krilima, a kamo li da poletimo.
