Adet je u nas, kad netko umre, da se o njemu govori sve najbolje. Nije običaj dakle, samo, da se šuti o tome kakvo je đubre bio, već se nameće, kao pravilo, neki pohvalan epitaf, prisjećanje, pa makar i lažno na crticu ili po mogućnosti anegdotu, što će sa uspomene na njega, tog sada već onozemaljskog smrada, ukloniti njegova loša djela, još lošiju prirodu i narav, njegove lopovluke, gadosti, pa čak i zlodjela.
Tako se oni što “sele” na “drugi” svijet ne trebaju plašiti, da će ih ispratiti pokudama, kletvama, mrkim pogledima, psovkama ili pišanjem po nadgrobnom spomeniku. Njihova obitelj će biti pošteđena suočavanja sa činjenicama o pokvarenluku člana svoje grupe i fakta o tome koliko je zla iza sebe posijao. Bog će mu kao suditi, a naše nije da se u to petljamo. Na kraju krajeva, ko smo mi da bilo kome sudimo. Što bi u Novom Zavjetu otprilike rekli: “Onaj bezgrešni među vama neka prvi baci kamen!”.
Nasuprot, takvom uvriježenom pravilu, unazad godinu dana sam otpočeo srcu i duši davati oduška, pa kad za neku moralnu odrtinu čujem, kako je odapeo, odmah navedem barem mali dio epiteta što su krasile njegov pogani život i bolesnu dušu. Namah ga, na opšte čuđenje i zgražanje prisutnih, označim kao “vrhunsko đubre”, “gada”, “smrada”, “šupka”, “pokvarenjaka”, “lopova”, “prevaranta” i ostalo što ga spada i u kojoj mjeri ga spada. Sve to naravno radim isključivo iz vlastite iskustvene perspektive sa tim nečovjekom, a ne na osnovu tračeva ili rekla kazala propagande.
Ukoliko tu još postoje i neka opšta mjesta u koja su svi upućeni i za koje je provjereno da su istinita saznanja o nečijem zlom postojanju na štetu društva i drugih, onda se tih mjesta dotaknem uz podsjećanje na konkretne činjenice.
Moj je moto postao: “govori o mrtvima, kao onakvima, kakvi su bili, dok nisu ispustili posljednji dah”. Ako je čovjek bio dobar vrišti o toj njegovoj dobroti, da se ori do neba, a ako je bio loš, deri se nek te čuju diljem tvoje zajednice, ne bi li se tog posthumnog vaza barem na tren pribojali silnici i zlotvori. Činim to u nadi, ne bi li i drugi smogli snage da osude zlo i pokažu da ono ne pripada u našu zajednicu, da ga ne želimo tu i da ćemo mu barem u smrti okrenuti leđa.
Svako se nada da će ostaviti neizbrisiv trag na platnu postojanja, da će ga se sjećati sa sjetom, kao velikog i važnog člana zajednice, barem neke lokalne, ako ne one pod zastavom čovječanstva. Brisanje iz kolektivne memorije, nestanak traga o nečijem postojanju, ili još gore, odlazak u arhivu negativaca, loših, grješnih primjera, slučajeva izroda od ljudskosti, onih koje proklinju, čijim kostima ne žele mir već vječno lutanje svijetom sjena, mora izazvati barem jezu u živima, koji svjedoče takvom ishodu nečijeg odlaska, bivajući primjer, pouka o neprihvatljivom, o tome, da će te zajednica odbaciti među mrtvima, ako nije međ živima.
Prestanimo zato o mrtvima govoriti sve najbolje ili šutjeti o njihovom zlu. Vrištite ljudi o nepravdi, o patnji, o boli, što je pogan nanijela čovjeku, barem nakon što crkne to zlo, što je tuđe živote posivilo. U suprotnom smo na zlo pristali, zlo podržali i u njemu tako učestvovali.
