Protesti privrednika ispred zgrade entitetske Vlade federacije Bosne i Hercegovine, najavljeni kao veliki protesti privrednika, radnika, građana, penzionera i ko zna koga sve ne, bili su i prošli u srijedu, u manje više mirnom maniru, mada su se vjerovatno, neki, zna i koji, nadali scenariju iz 2014.
Protesti kao protesti, podrazumijevaju priliku da se iznese svoje mišljenje, stav, argumenti, pa ponekada i prozove i pozove na odgovornost, one koji vladaju. Zanimljivo je kako su protesti uvijek i samo i isključivo na sceni za vladavine socijaldemokrata, a nikada do sada se nisu desili za vakta nacionalista.
Tako su protiv vladavine socijaldemokrata protestirali i radnici i ratnici i trudnice i penzioneri i invalidi i gotovo pa svaki sloj društva, uključujući evo na posljetku i privrednike, a prije svega tajkune, da ne kažem ratne profitere, utajivače poreza, konzumente namještenih tendera i pretplatnike na desetljetne SDA fondove raznoraznih poticaja.

Eto i ta “elita”, sa sumnjivim porijeklom primarno akumuliranog kapitala, uplašena da neće imati od čega plaćati vez za jahtu u nekoj mediteranskoj luci ili remont i održavanje helikoptera ili kakvoga aviončića za familijarne potrebe, zabrinuta zbog mogućnosti, da će ostati bez zamjenskih felgi, sa ljetnim gumama, na svojim mnogobrojnim raritetnim trkačkim autima, bi prinuđena ustati protiv socijalno osjetljive vlasti, slabe na, prema tim “gazdama”, bezvrijedni sloj društva, namijenjen tlačenju i rabljenju, pa je podigla toj “fukari” minimalni dohodak na cijelih 1000 BAM pri potrošačkoj korpi od 3000 BAM.
Nisu, ko biva, ti bogatuni, protiv povećanja minimalne plate, već protiv toga što davanja u penzione, zdravstvene i socijalne fondove nisu smanjena, kako bi njima ta veća plata radnika bila manja nego što su je ranije davali. To što su nam penzioni i zdravstveni fond devastirani, e to nije na njima, već na državi da o tome brine, a pri tome očekuju bossovi, neka vlada to ne radi preko njihovih leđa. Valjda bi država trebala imati neke magične fondove za ta socijalna davanja.
Zanimljivo je kako su ti smutljivci stekli ogromna bogatstva u državi, koja eto prema njihovim tvrdnjama uništava realni sektor nerealnim potraživanjima. Pa kolika bi im tek bogatstva bila da su ta davanja manja. Ono što je sigurno jeste činjenica, da bi nam penzioni i zdravstveni fondovi sigurno do kraja propali, kako bi oni mogli na temeljima tih ruševina graditi svoje imperije.
Zanimljivo je, kako privrednici čitavo vrijeme prijete, a eto i u djelo sprovode prijetnje o poskupljenjima, a da protiv njih niko ne najavljuje proteste nas obespravljenih i decenijama varanih potrošača. Valjda smo naučili biti stoka sitnih zuba, što poslušno hrli u njihove prodajne centre, kao da se u njima roba za džabe dijeli.
Najstrašnije mi je sa tih protesta ugroženih bogataša bilo slušati naručene i uvježbane govore, prepune patetike, demagogije, ubleha i nebuloza, tkanja laži i spinova, strašću nabildanih euforičnih ekstaza pokrenutih ispraznim konstatacijama, floskulama i populističkim frazama.
Među tim teatarskim monolozima, što su upriličeni na otvorenom, na sceni što sjeća na antičku orhestru, baš poput drevnog pozorišnog komada u kojem par istih glumaca smjenom persona, kojima skriva stvarni lik, odigrava čitavu paletu uloga, istaknuo se karakter brušen emotivnim istupom zavidovičkog privrednika Muje Kalabića.
U svome nastupu, naš Mujo je hrabro istaknuo, kako je član SDP-a, što svjedoči, veli on, da protesti nisu u režiji SDA, te da je on u nekoliko navrata, tačnije tri puta pokušavao, o problemu “minimalca”, razgovarati sa premijerom Nikšićem, koji je, “ne lezi vraže”, sve tri puta bio “mortus” pijan, te da je taj isti premijer u svoj kabinet, za glavnog pobočnika uzeo, ne pijanduru, već čak narkomana Mijatovića, a što je, sve skupa i pojedinačno, prema njegovom viđenju, devastiranje socijaldemokratije u BiH.
S obzirom, da sam često sretao druga Nikšića u formalnom a i neformalnom kontekstu, a da isti nikada, pri tome nije bio pijan, barem ne vidljivo, a nisam bio u mogućnosti tražiti da puše, pomislih, kako je taj naš Mujo sigurno neki intimus sa premijerom, čim ga on tako opušteno dočekuje i pred njim se baškari, te se tragom tog razmišljanja zainteresirah da saznam, ko je taj naš Mujo.
E pa, Mujaga naš, vam je dragi moji, kako to ističu stanovnici Zavidovića, bahati i nadobudni povratnik iz Italije, odakle je donio nekakav sumnjivi kapital, a sumnjive su kažu i okolnosti pod kojima se vratio u domovinu. Mujaga nam je vele, u Italiji držao diskoteku, a skrivio je i nekakav udes u kojem je navodno jedna osoba smrtno stradala, a druga teško povrijeđena.
Nakon povratka u domovinu, naš Mujaga se počeo, tako kažu, vrtiti oko političke scene, ne bi li ostvario kakav povoljan položaj za svoja ulaganja, pa je tako postao i članom SDP-a, u nadi, da bi svoj biznis mogao prisloniti na vlast, a što je kažu i pokušavao izdejstvovati u više navrata, kako na lokalnom, tako i na višim nivoima.
Tako se eto, po ko zna koji puta, pokazala tačnom ona narodna, da nije važno šta se priča, već ko priča. E da je bilo ko drugi namijenjenu ulogu i tekst plasirao namjesto Muje, to bi možda i imalo neke težine, a oni koji njega znaju, za njegove riječi ne daju ni paru.
Nego Mujo dragi, ne može Nikšić biti toliko pijan, koliko ti možeš biti ohol, pokvaren i glup!