Po prvi puta, nakon svih ovih godina prijetnji, omalovažavanja, podmetanja, pritisaka, mobinga, koji su se nizali od 2014. godine i mog učešće na protestima protiv nepravde, kriminala, laži i korupcije, tek nakon hapšenja Amira Pašića Faće, osjetio sam ozbiljan nemir u stomaku i želju da odavde odvedem moju obitelj, u neko sigurnije i zdravije okruženje.
Kao što me je Kavazovićeva rečenica na otvaranju džamije u Gradačcu, kako “znaju oni poimence” podsjetila na strašnu traumu moga odrastanja, na trenutak kada iza ponoći, dva službenika države u civilu, odvode moga oca u pidžami, u nepoznatom pravcu, jer se našao na nekom spisku onih, koji znaju poimence, da bi ga zadržali 8 dana isplakanih suza moje matere i lomljenja prstiju, dok blijeda kao zid sjedi i jeca, uvjerena da sestra i ja spavamo, tako me hapšenje Faće podsjetilo na besmislenost privođenja moga oca, čiji je jedini grijeh bio sadržan u tome, što je čitajući novine prokomentarisao, “zašto mi (Jugoslavija) moramo uvijek prvi prekinuti diplomatske odnose s nekim”, a što je čitao u novinama.
Privođenje Faće zbog psovanja, nije ništa apsurdniji povod za lišavanje slobode. Zasigurno da psovanje nije čin kulture izražavanja, ali je legitimni jezički oblik, koji daje bogatstvo i širinu jeziku, te bilo kakva ideja o njegovoj službenoj zabrani ide u pravcu sakaćenja jezika, te u krajnjoj liniji puritanstva, za koje je znanstveno utvrđeno da je temelj buduće društvene i individualne psihopatologije, te beskrajnog niza devijacija, koje bujaju ispod taloga zabrana, nevidljivo trujući zajednicu, te gradeći čitavu alternativnu i uglavnom bolesnu stvarnost upravo na tabuima i zabranama.
Zanimljivo je kako je Faćko psovao i vrijeđao već duži period gotovo cjelokupni sastav političke Trojke, mnogo brutalnije i uz ozbiljne optužbe za kriminal ili veze sa kriminalnim miljeom, ali ga niko nije hapsio, niti je bilo primisli unutar Trojke, izuzev ministra Isaka, da se “lajavca sa Tik Toka” hapsi.
Međutim, nakon što je Faćo kao metu vrijeđanja postavio novinarku Stava i nekadašnjeg uposlenika BIR televizije, a za koje se zna da su oba ta medija povezani sa IZ i SDA, slijedi iznenadna i ekspresna procedura hapšenja i zadržavanja, pri čemu se to hapšenje dešava kao iznimno koordinirana akcija MUP-ova dva kantona.
Iskren da budem, meni je to više nego očito podvaljivanje Trojki od strane SDA, koja preko svojih poluga pokreće istrage, tužbe i hapšenja cijelo vrijeme svoje aktuelne opozicije, pri čemu je evidnetno kako je ta SDA iz opozicije pokrenula višestruko više prijava i istraga protiv članova Trojke nego obratno, mada je eto Trojka na vlasti.
Pitam se pri tome i da li je u tome svjesno ili nesvjesno ulogu pomagača SDA projektu odigrao ministar Isak, kojeg smo viđali počesto u gostima kod SDA vrhuške, a za kojeg je očekivati da promjeni dres sa svakom boljom ponudom, što je krajnje legitiman čin iz njegove pozicije, a pogotovo perspektive.
Činjenica, da su brojni raniji slučajevi napada na novinare, fizičkih povreda, prijetnji, vrijeđanja, uznemiravanja prošli bez bilo kakve sankcije, odnosno često od strane sudova presuđeni kao minorni, beznačajni i bezopasni, treba se zapitati kako i zašto je slučaj SDA novinarke poseban do te mjere da se nekoga uhapsi zbog kočijaškog psovanja, po kojem je naš balkanski svijet itekako poznat, do te mjere, da su se nekada čak održavala i takmičenja u što poganijem, brutalnijem, ironičnijem i podlijem psovanju.
Navest ću samo neke od najpoznatijih slučajeva u kojima su novinari napadnuti i to istinski i ozbiljno napadnuti u stvarnom a ne virtualnom prostoru, a da se nikakva sankcija nije zgodila:
- Kada je policajac Jozo Anđić glavom udario novinara Sanjina Bećiragića
- Napad u kojem je izuzetni intelektualac i novinar Nedžad Latić zadobio teške tjelesne povrede
- napad Abdulaziza Muse na novinara Avdu Avdića
- napad Vahidina Munjića na novinarku Nikolinu Veljović
- višestruki napadi na Fatmira Alispahića
- napad Abdulaha Hajdarevića na novinarsku legendu Senada Hadžifejzovića
- napad Nermina Džafića na novinara Avdu Avdića
- snimljena prijetnja Mirze Gačanina novinaru Žurnala gdje kaže da će ga potraživati po kanalima
Lista slučajeva, koji su mnogo ozbiljnije prijetnje i ne samo prijetnje već konkretni napadi, kako u stvarnoj tako i virtualnoj dimenziji, je beskrajna, a gotovo redovno su joj ishodi bili zataškavanje, niveliranje, relativiziranje, pravosudno negiranje i odbacivanje.
Prijetnje koje sam lično dobio u proteklom periodu zbog riječi, kojom sam imenovao Kavazovića, od anonimnih ali i veoma poznatih lica, od kojih su mnogi vjerski službenici, brojne su i užasne do te mjere, da su Fačkove psovke smijurija i izraz dječjeg revolta. Mimo tih poruka u Inbox ta vojska IZ i SDA, javno mi je na FB sa svojih profila ili profila svojih žena prijetila, poziva na moj linč, odmazdu, kaznu, pisala da mi treba odsjeći glavu, da treba svezati, da me treba stvaiti na lanac i slično, a sve je to nastupilo nakon poziva vodećih vjerskih službenika, muftije zeničkog Mevludina Dizdarevića, glavnog imama sarajevskog Muhameda Velića, te bivšeg reisa dr. Cerića, koje sam prijavio zbog toga, ali ne čuh da su pozvani na informativni razgovor ili upozoreni od policijskih službi zbog tih poziva na linč.
Očito da ja nisam onaj kojeg treba štititi, jer iza mene ne stoji moćna SDA i IZ, koje čuvaju, štite i brane svoje, pogotovo kriminalce.
Činjenica da su tada svi mediji prenosili samo obavijesti protiv mene, a da me niti jedan nije pozvao da me upita za moju stranu priče, da me upita za prijetnje koje dobijam, z aprogon koji trpim, pokazatelj je koliko su te dvije strukture duboko unutar sistema i kako su jake njihove poluge moći, jer nisam ja tek tamo neki usamljeni i od mnogih odbačeni, marginalizirani Faćo, već redovni profesor, naučnik, književnik, član PEN centra, član Udruženja novinara BiH, redovan gost tih istih medija.
Nije ovdje, dakle bitan faćo niti ja, niti bilo koji pojedinac, već princip, vladavina zakona, pravna država jednaka za sve. Hapšenje Faće, je znak da ćemo svi mi koji govorimo ono što se nekome, koji ima poluge moći, ne sviđa, moći biti uhapšeni, bez stvarne zakonske osnove.
Sa druge strane, evo i da prihvatimo to da se svaki sistem ima pravo štititi svim sredstvima protiv onih koji unose nemir i nestabilnost u njegov unutarnji poredak moći, utjecaja, a u našem slučaju i lopovluka, te da kao normalno tretiramo to što smo Latić, Alispahić, Hadžifejzović, ja, te dok je bio na “pogrešnoj strani” i Avdić, legitimne mete napada, jer smo kontra onih, koji su nedodirljivi i svemogući, zar je prihvatljivo i normalno, da neko poput Nure Bazdulj Hubijar, godinama trpi torturu, psihičko i emocionalno zlostavljanje svake nacionalističke šuge na društvenim mrežama, a da je ovo društvo, kojem je toliko dala, ničim ne zaštiti?
Otiđite na njen FB pa čitajte, kakve uvrede, provokacije, podbadanja, torturu trpi taj naš posljednji živući velikan.
Kad umre, tada ćemo ufol plakati, biti potreseni bacati ublehe o tome kako smo se upoznali, sa njom se slikali, kako smo odrastali uz njene pripovijesti, kako smo otkrivali naš bosanski identitet kroz njeno odrastanje između korica, kako smo svjedočili njenoj plemenitosti, ljudskoj toplini, iznimnoj profinjenosti i kulturi.
Radi se o veličini, kakvu bi svaka nacija poželjela, a nama je ona na marginama dešavanja, jer ne piše za Stav niti izvještava za BIR, niti je u organima SDA. Nura nije ničija, kada je politika u pitanju, već je narodska, bosanska u kosti, oličenje kozmopolitizma, ljudskosti i dobrote, koje se ne zna braniti od zlih jezika, pakosti i podlosti polusvijeta, već tiho pati i lomi se u dubini svoje intime.
Srami se Bosno i Hercegovino!
Nek je Faćo nama problem, što eto iz svog dnevnog boravka, laje, ko kočijaš psuje.
