Naši junaci nikada nisu bili pisci, umjetnici, naučnici, već ta bjelosvjetska ološ i od devedesetih političari, koji su prepoznani kao njihovi zaštitnici, saradnici, partneri, bliski prijatelji.
Sinoć su u Zenici u sedam sati uvečer u sred grada izbodene dvije osobe. Ranjavanja, ubistva, napadi su gotovo svakodnevna pojava u barem jednom od BiH gradova. Žrtve su sve češće djeca, žene, starije osobe, slučajni prolaznici.
Iz svijeta sve češće dolaze vijesti o nekim famoznim narkobos- ovima i ober- kriminalcima našeg porijekla, te se stiče utisak da smo paralelno sa pameću ipak izvozili barem i dio hamelja. Očito je, kako stvari stoje, da nam pameti ponestaje, ali hamelja imamo i dalje na pretek. Kod nas ta bagra uspijeva, kao da iz zemlje raste. Primitivizam, glupost, zatucanost, sujevjerje, nemoral, licemjerje, poganluk i siledžijstvo uspijevaju, kao autohtone sorte, otporne na bilo kakav preventivni utjecaj ili pokušaj sekundarnog iskorjenjivanja. Čini se kako ih brižno i njegujemo, divljenjem, veličanjem njihovih štetnih uradaka, efekata, sposobnosti preživljavanja i uspješnog presađivanja u druge sredine. Oni su najčešći junaci raznih anegdota, urbanih i seoskih legendi, bajkovitih prikaza još izmaštanijih i nadograđenih krim- priča iz usmene, narodne predaje. Oslovljava ih se sa Legendo, Kralju, Babuka, tepajući im širom razrogačenih očiju punih nekog poštovanja i fascinacije.
Naši junaci nikada nisu bili pisci, umjetnici, naučnici, već ta bjelosvjetska ološ i od devedesetih političari, koji su prepoznani kao njihovi zaštitnici, saradnici, partneri, bliski prijatelji.
Čudimo se krvavim sukobima, klanjima, silovanjima, mučenjima, monstruoznim masakriranjima devedesetih, zatvarajući oči pred činjenicom da su upravo u većini tih zlodjela učestvovali, organizirali ih, sprovodili neki bivši ili budući “žestoki momci”, kako smo ih od milja sa nekakvim izopačenim i bolesnim pijetetom zvali.
Oduvijek smo njegovali i još uvijek njegujemo kulturu nasilja, vezemo njen sitni obod, što je bezbolno i neprimjetno, slijevajući šarenilo mitoloških pjevanja, kombinujući tamne sa svijetlim bojama, stapa sa svakodnevicom, stvarnošću, koju decenijama živimo. Sreća pa smo mali narodi. Da smo veći pamtila bi nas krvava historija besmislenih razaranja, ubijanja i uništavanja razmjera sličnih Hunskim ili Mongolskim. Lažemo sebe i druge da smo dobri, plemeniti, pošteni, tolerantni, otvoreni prema drugom i drugačijem, a u zbilji smo vrhunski divljaci, koji nisu u stanju odvojiti se od plemenskog sentimenta i primitivnih, animalnih tumačenja svijeta.
Nama je nasilje intimni sloj bića, domaći smo sa njim i nikada se nismo persirali. Nama je rat prirodna opcija, kao i svi drugi surovi i sirovi obrasci rješavanja konflikta. Mržnja i otpor ka drugome tako su snažni, da je bilo kakav oblik dijaloga sa drugim nemoguć, niti se od tih negativnih emocija nazire buduća ljudska patnja, niti se sa njom suosjeća, niti se od nje zazire. Branimo tu svoju bolesnu ostrašćenost mitom o temperamentu, bajkama o famoznoj bliskosti ljubavi i mržnje. Nasilju uvijek u konačnici, ako ga i ne prigrlimo, tražimo neku vrstu opravdanja, razumijevanja, ili barem prešutnog prihvatanja.
Nedugo nakon prebijanja, sakaćenja ili ubistva žene, čut ćemo pokušaje različitih tumačenja, obrazloženja, koja bi trebala naći neki razuman smisao i poturiti opravdanje tako gnusnog čina. Ubije čovjek čak djecu, a mi mu tražimo opravdanje, jer eto poludio je zasigurno, nije znao šta čini, pa je na koncu htio ili ubio i sebe. Čini se kako čak i seksualno zlostavljanje djece prihvatamo, odbijajući priznati činjenicu da postoji i da se dešava, kao što zatvaramo oči i pred zlostavljanjem žena, gledajući svoja posla, jer na kraju krajeva, “niko ne zna šta je i kako između četiri zida”.
Iako je sigurnost definirana kao jedna od bazičnih ljudskih potreba, smještena u temeljima našeg funkcioniranja, čini se kako ona gotovo ništa ne znači prosječnom balkanskom umu, ili nama glupost u tolikoj mjeri prevladava, da niti ne vidimo vezu između različitih oblika i manifestacija jednog te istog oblika prijetnje, jer nasilje, kao ponašajni obrazac lako mijenja metu i putanju, lako se transformiše u novi oblik, ukoliko osjeti toleranciju i mogućnost društvenog prihvatanja.
Zajednica smo, koja prihvata nasilje, koja za njega ima razumijevanja, ili ga čak veliča, što je kod nas čest slučaj, jer je opšte poznato, da nasilje između ostaloga, opšterašireno smatramo činom muškosti, te ga tako tretiramo i time u najmanju ruku pasivno podržavamo.
Nasilje je sveprisutno u ljudskoj vrsti, te ne poznaje granice ni u teritorijalnom, niti u rasnom, nacionalnom, kulturološkom ili drugom smislu, ali spremnost na njegovo toleriranje, nagodnost da se ono prešutno dopusti, kao sastavni dio življenja, bez otklona, bez distance, bez jasne osude i konsekvence, bez barem simboličke barijere trendu zaživljavanja tog nasilja, kao prihvatljivog, e to je već mjera vrijednosnog okvira, koji društvo preferira i kojim je istinski određeno.
Tako mi jasno jesmo društvo nasilja, a naš kulturološki okvir je njime zasićen, može se čak ustvrditi i suštinski određen. Na više načina smo i naše identitet zasnovali na povijesti nasilja, na prisjećanjima i stalnim oživljavanjima proživljenih ili svjedočenih traumi. Kod nas je poziv na njegovanje identiteta gotovo uvijek istovremeno i poziv na neki oblik nasilja, kojim bi se podvukla, boldirala granica spram drugih, tuđih identiteta.
Sigurnost, iako nasušna potreba svakog živog bića, u slučaju balkanskih hominida postaje irelevantan luksuz, čije preferiranje i zagovaranje olako može biti, u očima javnosti, definirano kao čisti, da prostiš, “pederluk”.
