Sloboda govora je produžetak neprikosnovene slobode mišljenja, koja bi kao takva trebala biti garant društvene dinamike, komunikacije, razmjene ideja, konstruktivne kritike, dijaloga sa drugim van sebe, ali i sa onim puno važnijim “drugim” u sebi, socijalnim okvirom u koji je naš personalitet sa svim svojim specifičnostima stavljen, uguran, ukalupljen, tom društvenom normom, očekivanjem, vrijednošću, opštim mjestom, diskursom, stavom, očekivanjima superiornog “Nad Ja”, koje je mjera prema kojoj ćemo biti prihvaćeni ili odbačeni od zajednice, natjeran da vlastitu potrebu, nagon i interes, povinuje interesu kolektiviteta.
Čovjek je “animal symbolicum”, biće apriorne socijalne razmjene, komunikacijsko biće, biće govora, čija misao je od tog govora, njegove funkcije razmjene sa drugima, suštinski i temeljno neodvojiva. Sloboda misli se samim tim zrcali u slobodi govora, jer misao zatvorena u granice individualnog uma, postaje autistična, udaljena od stvarnosti, otupljujući i u konačnici gaseći čovjekovu socijalnu prirodu, a čovjek bez drugog, bez mogućnosti komparativne razmjene, kroz koju će ja otkriti sebe, dolazi u ozbiljnu opasnost posljednje razine otuđenja, onoga od samoga sebe i svoje sveukupne prirode, zapadajući u nemogućnost definiranja stvarnosti, zbog nedostatka povratnih informacija sadržanih u konsenzusima.
Svako ograničavanje slobode govora, u tom smislu jednako je ograničavanju prava na mišljenje, ograničavanju prava na personalitet, unikatnu, jedinstvenu, neponovljivu sveukupnost malih razlika u maskama, ulogama, načinima na koje ih doživljavamo, igramo i nosimo, kroz naše individualno kretanje pozornicom, male ili velike kolektivne scene.
Potreba slobodnog izražavanja kritičke misli, propitivanja opšte prihvaćenih postulata zbilje, obaveza je svake individualne svijesti, što teži intelektualnom pedigreu, onih Divova Kreacije, poznatih i anonimnih Prometeja, što su nam prethodili i čijem se začelju kolone, barem, nadamo.
Utočište neimarima, što podižu kule vavilonske sazdane od pitanja i sumnji, tim neustrašivim telalima, dobošarima, što najavljuju plamen spoznaje o beskonačnosti neznanja, što upiru prstom u gole careve i njihove beskraje redove klimoglavaca, trebala bi, prema zamisli svojih tvoraca, u idealno- tipskoj manifestaciji, biti Univerza.
No, Univerza u Zenici, na kojoj pisac ovih redova telali, je sve drugo, samo ne takvo utočište!
Kako vjerniji čitatelji znaju, prije nešto više od pola godine, zbog iznošenja svojih kritičkih stavova i potkrijepljenih mišljenja, ili opšte- poznatih činjenica, pokrenuta je prijava protiv mene na univerzitetu, sa namjerom utvrđivanja disciplinske odgovornosti, zbog mojih javnih istupa, odnosnu trebalo je da budem kažnjen zbog slobode govora. Komisija formirana na mojoj matičnoj organizacijskoj jedinici, Filozofskom fakultetu, hrabro se suprotstavila tada tom flagrantnom kršenju ljudskih prava i odbila takav zahtjev kao neosnovana, a za šta su naknadno trpjeli kontinuirane kritike i prijetnje od strane menadžmenta UNZE.
Sada evo, nakon izbora novog- starog rektora, gdje sam konkurirao kao kandidat, te odustao zbog niza nepravilnosti, nezakonitosti i nelegitimnosti u procesu, a na koje nisam mogao uticati, novi- stari rektor je pokrenuo internu prijavu protiv mene koja bi trebala dovesti do disciplinske odgovornosti, zbog mojih javnih nastupa u kojima sam ga kritikovao kao rektora, ponovno atakujući na slobodu govora.
Nakon što je komisija formirana na mojoj organizacijskoj jedinici, Filozofskom fakultetu, sada u novom sastavu, iskazala jednaku hrabrost i spremnost da brani humane vrijednosti, te me oslobodila optužbi, rektor je podnio prijavu protiv te komisije za nesavjestan rad i ponovni zahtjev za moje disciplinsko procesuiranje.
Moje pravo na vlastito mišljenje i moja obaveza da slobodno govorim i ukazujem na nepravilnosti, devijantnosti i sve ostale aberacije, koje urušavaju šanse kolektivita da postane sretnijim društvom, ne mogu kao rezultantu ovakvih dešavanja imati nikakav drugi ishod doli konstatacije, da je novi- stari rektor UNZE, kompleksaš, siledžija, jadna kukavica nesposobna da se suoči sa bilo kojom vrstom stvarne ili imaginarne prijetnje, a pod kojom se definitivno podrazumijeva i bilo koji oblik drugačijeg mišljenja, neslaganja ili ne dao Bog kakvog otpora njegovoj strahovladi.
Van pozicije moći, takvi ljudi su mali miševi, koji samo gledaju gdje ima prikladna rupa, da se u nju skriju, ili kakva podsuknja dominantne žene, što bi im pružila priliku nevidljivosti. Te miševe, obično stvori neka jaka, odana žena, požrtvovana, hrabra, spremna da sav svoj život podrediti njihovoj karijeri i obitelji, a oni obično kada postanu “netko bitan” vraća tim divnim suprugama nevjerom, nepoštivanjem, krkanlukom u maniru balkanskog “mužjaka”.
Takvi umisle začas, da će svi poput njihovih žena trpjeti i šutjeti, praviti se slijepi i ostati nijemi, na nedostatak poštivanja i višak njihove bahatosti.
