Kada bi vidjeli fotografiju na kojoj mladi rabin grli djevojku sa amblemom svastike na ramenu, teško da bi to nazvali činom međunacionalne tolerancije, kulture približavanja, uspostave dijaloga i priželjkivanog nadrastanja prošlosti.
(ne)Čovjek sa svastikom je nacista ili glumac u nekom filmu. (ne)Čovjek sa kokardom je četnik, a sa slovom U je ustaša. Sve trojica su ili glumci što igraju rolle negativaca u nekoj predstavi ili fašisti. Sve trojica su moji, ne ideološki, već biološki neprijatelji.
Svako ko zagrli osobu sa fašističkim simbolima je ili budala ili naivan ili nezreo ili podržava fašističku ideologiju, njenu relativizaciju i revizionizam, pa i prekrajanje povijesti usprkos historijskim činjenicama o njenoj zločinačkoj i genocidnoj prirodi.
Svaki Srbin, kojem su četnici heroji, ponos srpstva, temelj njihove prošlosti i uzdanica za budućnost, prirodni je moj neprijatelj i prijetnja. Svaki Hrvat ili Bošnjak kojem je ustaštvo sa svojom simbolikom korijen nacije i domovine, moralni uzor i paradigma domoljublja, za mene je iskonski neprijatelj, karcinom mog društva.
Zato je Bora Đorđević za mene ljudsko smeće i civilizacijski otpad, a Balašević uzor ljudskosti i plemenitosti, vrhunski pjesnik slobode. Zato je Tompson nakaradna karikatura, hrvatske, nekada prepoznatljivo visoke kulture, dok je jedan Massimo sve ono što smo ikada pod tom kulturom sa zavišću gledali u refleksijama bijeloga grada. Zato je svaki eksces bošnjačke kulturne ili vjerske scene, koji pokušava relativizirati prirodu zla utkanu u redove kvislinga sa ahmedijama, koji su se namjesto pravdi za sve, pravu na život svih, priklonili rasnoj čistoći, jednako fašistički i zločinački, kao i parola: “Arbeit macht frei”.
Neka mi niko ne govori o prilici za budućnost, o pružanju ruke pomirenja, ili potrebi da okrenemo leđa prošlosti i krenemo dalje. Da. Slažem se. Treba krenuti dalje, ali sa Balaševićem, sa Massimom, sa Halidom, sa Montenom, sa Benešom i Parlovom, sa Delibašićem, sa Sejom Seksonom, sa Rambo Amadeusom, sa Dvornikom, sa Pejakovićem, sa svim onim divnim uzorima ljudskosti, brige za druge, ljubavi prema čovjeku, pa krenuti dalje bez Bore Đorđevića, bez Tompsona, bez Bate Živojinovića, bez Neleta Karajlića, bez čitave plejade četnika i ustaša, mundžosa i fanatika, bez huškača zla, bez đavoljih advokata i zagovornika.
Nemam ja straha od Srbina ili Hrvata, čiji su uzori partizani, čiji je neprijatelj fašista i svi njegovi suradnici, čija je mržnja prema domaćem kvislingu čak i veća od one prema vanjskom neprijatelju, jer je baš taj domaći izdajnik temelj svih ubijanja i progona braće najrođenije, koja su izabrala drugu vjeru ili drugu naciju.
Taj domaći izdajnik živi u ludilu da je oduvijek Srbin, Hrvat ili Bošnjak, da je oduvijek pravoslavac, katolik ili musliman, brišući iz svojih misli bilo kakvu svijest o tome da je prije nego je postao to što jeste, njegov predak bio nešto drugo i to ne jedno i ne jednom, već je više puta sve to promijenio i izmiješao, tako da su mnogi bili kroz svoju porodičnu priču i katolici i pravoslavci i muslimani, pa opet neki drugi, a svi svakako od istih pagana i mnogobožaca nastali.
Zar bi svoga brata ili sestru ubio, kada bi na drugu vjeru prešao? Zlo je u tome, što mnogi upravo i bi. Pa zar su takvi normalni? Zar je normalno takve i njihove ideje slijediti?
Nije zlo, što je djevojka sa hidžabom dozvolila da je neko muško zagrli. To je vjerski propust i manjak postojanosti u pridržavanju principa, a možda i jednostavno trenutak zbunjenosti, onaj trenutak kada ne uspiješ da reaguješ kako treba jer si zbunjen i iznenađen, jer te tuđi postupak zatekao.
Zlo je što se kokarda uz hidžab kao zmija privila, što je zlo po ko zna koji puta u zagrljaj smrti privuklo dobro, skrivajući vatre pakla u sjeni ljudskosti.
