Večeras će svijet dočekivati Novu Godinu prema Gregorijanskom kalendaru, euforično slaveći protok vremena. Neki će reći, kako to nije njihov praznik, kao da su praznici bili čiji, kao da praznina bilo kome nešto daje od onoga, što pohlepno uzima i proždire. Kažu, da je svakome potrebno s vremena na vrijeme, da sebi da oduška, da pusti pamet na pašu i razulareno zakorači u nepoznato. Na taj način je i doček Nove, kao i bilo kojeg drugog datuma, čije konzumiranje podrazumijeva manji ili veći stepen euforije, ništa drugo do karnevalska pozornica razularenosti, odrečene personalnosti, tren u kojem sa maskama ili bez njih, “sve što se desi u Vegasu ostaje u Vegasu”.
Oduvijek su ljudsko bitisanje u zajednici pratili kolektivni rituali prožeti drogama ili iscrpljenošću potaknutom ekstazom i transom unutar čijeg prostora i trajanja je sve dozvoljeno i prihvatljivo. Njihova funkcija je bila u približavanju zajednici, ventiliranju potisnutih nagona, potreba, frustracija i prebiranju i preslagivanju relativno kontrolirane pojedinačne i grupne patologije.
Bile su to planirane prilike u kojima su poticana pražnjenja sveg u nesvjesno naguranog mentalnog hamelja, bez krivice, bez odgovornosti, bez osude, bez kajanja, kao da je sve to uradio neko drugi u ime nas, a ne mi sami, ili kao da se ništa nije niti desilo, već je sve bila samo iluzija ili još jedan bolestan san ispunjen našim nakaznostima.
Kao da sve poludi na taj famozni Dan žena, ničije Valentinovo, Noć vještica, Praznik rada, raznorazne nove početke godine, pa čak i vjerske blagdane. Alkoholizirani, nadrogirani, oduzeti od pameti i odgovornosti, u nekakvom adrenalinskom naletu usmjereni ka hedonističkim porivima, u otklonu od samih sebe, kontra opštih pravila, suprotstavljeni putu, načinu, maniru, kojima smo ostatak vremena predani. Dok traje, taj proces proslavljanja imaginarne, važne tačke u vremenu, djeluje poput nekakve masovne katarze, ali po prestanku, izostanak ljekovitog efekta i ogromna praznina u kojoj često ostanu samo nejasan sram, zbunjenost i melankolija, potiru ideju o bilo kakvom pročišćenju, bacajući jedinku još dublje u ponor nezadovoljstva i nedostajućeg smisla.
Za stolom u kafiću se jutros rastaju neke mlade djevojke i čujem rečenicu, koju je teško ne utisnuti u promišljanje, kao drevnu šifru, koju treba razbiti, kako bi se došlo do skrivene tajne ljudskog postojanja.
“Dobro se provedi za Novu i nemoj umrijeti!”
Da li je prelazak iz jednog u drugi dan na pola noći, prelazak između svjetova? Nije li doista smisao svakog dana preživjeti ga i dočekati novi, u kojem ćemo se iznova izboriti za preživljavanje i tako u beskonačni niz, do onog posljednjeg, u kojem nećemo uspjeti održati obećanje i ostati živi?
Taman kad čovjek pomisli da je nešto spoznao i naučio o životu, demantuje ga slučajna kafanska rečenica!
Dobro se provedite za Novu i nemojte umrijeti!
